Frozen https://blog.dnevnik.hr/frozen

utorak, 27.01.2015.

Voli onog tko te voli

Često ispadne, da oni koji su nam najbliži, od nas umjesto svog mjesta i zaslužene ljubavi, dobiju ono najgore.
Ne znam zašto je tomu tako?
Zašto onima koji su za-vrijedili ljubav dajemo mizeriju?
Zašto njima ostaju mrvice? Našeg vremena, pažnje, truda i nježnosti...

Nekad bih sve dala da vidim jedan osmijeh.
Ali osmjesi koji bi mi trebali razvedriti dan idu na neke tuđe adrese.
Idu onima koji nisu dali ništa. Koji su se našli u blizini spletom okolnosti i igrarijom sudbine.
Dobili su osmjeh jer su baš tog dana bili u jutarnjoj smjeni dežurne ljekarne, jer su imali u ponudi još vrući burek, jer su zaposleni u istoj firmi i jer rade u kafiću u kojem se pije kavica za vrijeme gableca.

Svi oni dobili su nešto za što nisu morali ni prstom maknuti.
Dobili su osmijeh i šalu. Dobili su vedar duh.

Ja sam dobila tišinu i tupi pogled.

Dala sam tako mnogo. I željela tako malo. I pitam se gdje je moj osmijeh?

Gdje je ta vedrina i šala i vedro popodne?

Ostali su negdje drugdje i naučili su me. Da pružim što manje. Da dam samo ono osnovno ako i toliko. Da poklanjam svoj osmijeh na mahove i samo kad mi se prohtije. Da čuvam svoju energiju sebično za sebe, jer je nitko neće dijeliti sa mnom. Ljudi, oni najbliži, oni koji bi mi trebali biti potpora, uzet će mi i zadnju iskricu. I neće ni trepnuti kad vide kako se gasim.

Čini se da zapravo taj zadnji plamičak što titra neće ni primijetiti. A onda kad nestane. I kad umjesto osmjeha, vedrine i topline dobiju hladnu tišinu... pitat će se...

Gdje je moj osmjeh za njih? Zašto ja više nemam vremena i zašto me nije briga za to?

Zašto odjednom imam vremena za sve ostalo i za sve ostale? Zašto ih više toplo ne dočekujem i zašto se onaj roze ruž na usne nanosi kako bi se uredilo za neke druge ljude?

I ljutit će se i neće im biti pravo. I neće razumjeti.
Ali zapravo je tužna istina da svatko dobije točno onoliko koliko pruži. Ni više. Ni manje.
I tako se zatvara krug.

Voli onog tko te voli. Smiješi se onom tko se tebi smiješi. I predaj se onom tko se tebi predaje.
Za drugima, ma koliko ti na prvi pogled "bliski" bili, nemoj se ni osvrnuti.

27.01.2015. u 11:37 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 16.01.2015.

Umni papirić

Ne znam zašto ljudi traže moje mišljenje ako nisu spremni čuti ono što imam za reći?
I ne znam zašto smo općenito postali uskogrudni?
Tražimo pomoć na sve strane, svi su nam nešto krivi, ali kad treba podržati tuđu odluku o tome da nekome pomogne, onda nam je krivo...

Danas sam donijela odluku koja mi se nije svidjela. Morala sam birati između svoje kože i nečije tuđe, iako mi nije stranac. Rado bih mu pomogla, ali osobno mislim da čak ta odluka ni nije na meni. Dala sam svoje mišljenje, nije mi uopće drago što je takvo, ali eto... takvo je kakvo je.

Malo mi je gorak okus u ustima, ali bila sam iskrena i zbog toga mislim da mi srce može biti na mjestu. Barem po tom pitanju...
S druge strane smetaju me nedorečene stvari, one koje se baš nikako ne daju odrezati. Prijateljstva koja to nisu.

Očekivanja koja su u početku već razočaranja, ali stalno vise u zraku i vrte se u krug. I rađaju se opet i opet i opet. I znam da su potpuno besmislena, ali nekako ne umiru.

To je valjda ona glupa nada, a kažu i valjda su u pravu, da je nada kurva.

Mislim da sam s druge strane došla do točke kad sam prestala ovisiti o tim nadanjima i preuzela neke stvari u svoje ruke.
Ne mogu očekivati da će se stvari pomicati u smjeru u kojem želim da idu, ako nisam sama spremna zaprljati ruke i učiniti nešto po tom pitanju.

Pomakla sam se milimetar ili dva prema naprijed. Svijet je i dalje isti, ništa se nije promijenilo ali je osjećaj bolji. A ako je osjećaj bolji onda mora da nešto radim dobro.

Cijelu prošlu godinu nisam imala nikakvu viziju, ni gdje želim biti, ni što želim raditi, ni što želim postići a još manje kako do toga doći. Pomalo sam bila kao robot, sve odrađivala samo da se odradi. Šutjela, skupljala u sebi silinu loših emocija i onda ponekad eruptirala i sav otrov prosula gdje sam stigla.

I onda se nešto u meni prelomilo. I nekako znam da su ljudi oko mene u uvjerenju da je to zbog njih, ali nakon dugo vremena, sebično, planiram zbog sebe. Imam viziju, želju i motivaciju. razradila sam step by step planove u svojoj glavi i polagano ih križam na svom umnom papiriću.

Svi oni planovi koje sam prije piskarala, pa ih važno pokazivala i razrađivala, odavno su već izgorjeli u kaminu, skupa s mojom mizernom voljom da ih realiziram.

Ovi planovi sad, nisu toliko ni planovi koliko jedini put kojim želim ići.

I teško je to zapravo za objasniti, tu promjenu duboko u podsvijesti. Teško ju je rastaviti na proste faktore, analizirati i onda nekome servirati. To sam jednostavno trenutno ja. I s tom trenutnom verzijom mene, koja je odlučila trajati došle su i nuspojave. Došla su oprečna mišljenja, i došle su riječi poput : ne.

Ne slažem se. Ne želim to. Amen.

Stvarno mi je full žao što te to pogađa ali ne, ne može. Neću.

I žao mi je što me ne doživljavaju mnogi, kao odraslo stvorenje, koje ima svoje planove i uporno odbijaju vjerovati da ću ja svejedno napraviti po svom.

Ali hoću. Zapravo to već radim. Mislim da nisam trenutno onakva mala, kakvu je moja okolina priželjkivala. Ali svi su željeli da se promijenim. Pa ne kaže se uzalud: Pazi što poželiš.

16.01.2015. u 11:26 • 15 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< siječanj, 2015  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (6)
Srpanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Prosinac 2012 (14)
Studeni 2012 (6)

*frozen

...blog govori o nekim životnim trenucima, usputnim razmišljanima i dilemama
...kud će me ovo piskaranje i mozganje odvesti? tko zna.
...tko sam ja? Vrijeme će pokazati

Citati na ovom blogu...

...ako nije naveden autor izdvojenog citata, onda je autor citata moja malenkost :)







Cigančići

40 dag oštrog brašna,
40 dag čokolade,
1 margarin,
20 dag oraha,
20 dag šećera,
2 jaja,
2 vanilin šećera,
1 prašak za pecivo

Priprema:

Sve sastojke pomiješati.
Čokoladu narezati ili natrgati na komadiće, (izlupam je najčešće dobro).
kad dobiješ tijesto, oblikuj ga u male hrpice veličine oraha.
Peci 10 - 12 minuta na oko 200 stupnjeva.

Kad se izvade iz pećnice, moraju biti mekani.

Dobar tek! njami